Ovako u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, piše Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Diwan Magazine objavljuje roman Emira Suljagića „Razglednica iz groba“ u nastavcima. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika.
BJEŽEĆI PRED SRBIMA
Samo mjesec dana ranije skrivao sam se, sa ocem i nekoliko komšija, u šumi na brdu iznad Voljavice, sela pored Bratunca u kojem sam živio sa familijom. Sa strahom smo promatrali kako putem u dolini promiču automobili sa zavijajućim sirenama. Njihov zastrašujući zvuk pratio je strah koji nam se ulijevao u kosti od spoznaje da gledamo automobile koji su pripadali Belim orlovima, paravojnoj skupini povezanoj sa Vojislavom Šešeljem, odnosno Srpskom radikalnom strankom. Oni su nekoliko dana ranije stigli u Bratunac i, uz pomoć JNA, zajedno sa lokalnim Srbima preuzeli vlast u gradu.
Svi bošnjački policajci su još tog dana predali oružje, Križevica – rijeka koja je protjecala kroz Вratunac i ulijevala se u Drinu – nekoliko dana kasnije je na svoje obale počela izbacivati leševe uglednih Bošnjaka, putevi između grada i okolnih sela bili su presječeni, telefonske veze prekinute. To je bio znak da napustimo kuće i skrijemo u šumu iznad sela.
Jedan od komšija dovezao je auto u šumu, demonstrirajući ne samo zavidno vozačko umijeće, nego i sluđenost čija je, i mi s njim, žrtva postao. Bila je to Zastava 101, i zahvaljujući tome mogli smo barem slušati vijesti sa slabašnog radio-aparata.
Ostatak zemlje je već bio u ratu, a mi smo zbunjeni i uplašeni sjedili u šumi cijele dane, niko nije pričao mnogo. Svi smo bili zabrinuti nad sopstvenom budućnošću. Neki bi se noću vraćali u selo da prespavaju u svojim kućama, kao da time žele poreći stvarnost onog što nam se dešavalo. Sa svanućem su se ponovo vraćali u šumu u glupavom i naivnom uvjerenju da smo tu sigurniji.
Onog dana, 12. maja 1992, kada je Radio Bosne i Hercegovine javio da je za novog komandanta jedinica JNA u zemlji, odnosno Druge vojne oblasti JNA, postavljen general potpukovnik Ratko Mladić, muslimanska sela oko Bratunca počela su gorjeti. To je bila slučajnost – onako opsežan progon stanovništva morao je biti planiran mnogo ranije – ali slučajnost koja nije slutila na dobro. Skrivali smo se već dvije sedmice, od polovice aprila, i već smo ušli u maj ne znajući šta nam se sprema. Tog dana sve su naše sumnje bile otklonjene.
Novosti iz blokiranog i okupiranog grada donosio je Ibro S., dječak koji je nadimak Žućo dobio zbog narančasto-žute kose i bezbroj istih takvih pjega na licu. Imao je petnaest ili šesnaest godina, ali zbog niskog rasta niko nije mogao pomisliti da ima više od dvanaest. Ljudi koji su bez cigareta postajali sve nervozniji plaćali su ga debelim smotuljcima bezvrijednog jugoslovenskog novca da ode do grada i kupi im cigarete, jer oni nisu niti mogli niti smjeli. Premda je put vrvio srpskim barikadama, Žućo na biciklu, prevelikom za njega tako da je vrhovima stopala jedva dodirivao pedale, prolazio pored njih i uvijek se vraćao sa crvenim pakovanjima Filter Jugoslavija.
Zajedno sa cigaretama donosio je i informacije, prepričavao gdje je vidio koga od naših komšija Srba, sada u maskirnim uniformama i naoružanih automatskim puškama. On je prvi ispričao, na užas svih nas, da u podrumu Osnovne škole “Vuk Karadžić” Srbi sakupljaju muškarce iz okolnih sela. Prestravljen, slušao sam kako je ubijen izvjesni Idriz, čovjek koga sam poznavao kao vozača mog školskog autobusa: srpski vojnici su ga prislonili uza zid i autobusom udarali sve dok nije izdahnuo.
Tog dana Ibro se vratio iz grada, pričajući kako ga je na barikadi propustio Ranko Obrenović, moler iz susjednog sela koji je lijevu šaku izgubio igrajući se bombom, pronađenom nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata.
Znao sam za tu priču, već sam je čuo od njegovog sina, Aleksandra Obrenovića, mog najboljeg prijatelja iz osnovne škole, u čijoj sam kući bio nebrojeno puta, s kojim sam osam godina dijelio školsku klupu. Njegov otac sada je bio na barikadi, jednoruk, nespretno kako je jedino mogao izgledati s puškom, a meni su navirala sjećanja.
Negdje u završnomrazredu osnovne škole, kada je antibirokratska revolucija Slobodana Miloševića već bila dobrano odmakla, vodstva u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu smijenjena, a napetosti rasle i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, svojim očima sam imao priliku vidjeti kako se to odražavalo u svakodnevnom životu. Naime, dječak iz razreda, inače dijete iz miješanog braka, što za ovu priču vjerovatno nije nevažno – tada sam prvi put shvatio da sam iz razloga koje ne razumijem drugačiji od nekih svojih školskih drugova – na času mi je opsovao “tursku mater”.
Naravno, sačekao sam ga poslije škole, duboko povrijeđen, s namjerom da mu tu uvredu vratim višestruko, a Aleksandar mi se pridružio kao pristrani promatrač. Oborili smo ga na zemlju i počeli udarati nogama, i dok se on valjao u bolovima, Aco je, zadajući mu sve nove udarce, kroz stisnute zube govorio: “Jebem ti mater četničku!”
On, dječak koji je nosio ime srpskog prestolonasljednika ubijenog 1902, branio je tada moju “tursku čast”. Nekoliko godina kasnije njegov otac stajao je naoružan na barikadi.
Poslije, tokom rata, raspitivao sam se za njega i saznao da je ostao spadalo kakvo sam ja poznavao, da je na straži bacao pakovanja municije u vatru i onda se smijao svojim bunovnim i zbunjenim suborcima koji su kao sumanuti istrčavali iz rovova. Nisam pitao da li se sjeća kako je jednom branio jednog “Turčina”.
Tek pošto je Ibro ispričao ono što je vidio i čuo u gradu, iz sela na brdima oko grada počeli su se dizati debeli stupovi svijetlog dima. Gledali smo, prvi put svojim smo očima gledali, kako gore tuđe kuće, kao što ćemo gledati kako gore i naše, nismo htjeli vjerovati. Tačnije, nismo se usuđivali vjerovati, jer smo znali da je tada pređena tačka poslije koje nema povratka. Na desnoj, srbijanskoj obali Drine, duga kolona velikih kamiona, pokrivenih bijelim ceradama, neprestano je rasla. Brojali smo do trideset i onda odustali, dok su kamioni kretali prema Bratuncu. Dok su sela gorjela, srpski vojnici su tjerali stanovništvo iz brda ka glavnom putu, gdje su ih, u nevjerovatno sinhroniziranoj operaciji, čekali kamioni u koloni čiji je kraj još uvijek bio u Srbiji.
Tu noć me otac probudio i šapatom rekao da se brzo obučem. Još uvijek nerasanjen, poslušao sam ga i obukao se u mraku, žureći da izađem iz kuće, gdje me on nestrpljivo čekao. Krenuli smo, nisam znao kamo, on je išao naprijed i nakon skoro sat vremena hodanja kroz šumu izašli smo na čistinu gdje se već bilo sakupilo nekoliko stotina muškaraca. Ponoć je davno prošla i žamor na livadi je bio sve veći kao se zora bližila. Poveća grupa, u kojoj su neki imali oružje, odvojila se i krenula dalje, prema selima duboko u brdima. Najveći dio i dalje je ostao na livadi pitajući se šta da čini.
Otac i ja smo krenuli u zoru. S nama je bio i Juso C., rođak i susjed, koji je već nekoliko puta bio u Podlozniku. Bilo je to selo na samoj granici dviju općina, Bratunca i Srebrenice, do kojeg su srpski transporteri teško mogli doprijeti i tamo se već skupljalo protjerano stanovništvo iz doline Drine. Svanulo je kada smo, stalno se penjući, stigli na proplanak ispod kojeg je vijugala cesta. Trebalo je preći cestu, s druge nije bilo Srba i bili bismo, onoliko koliko smo mogli biti, sigurni. S lijeve strane pružao se veličanstven pogled na Drinu koja se protezala kroz zelena polja. Rosa koja se nakupila na mojim cipelama probijala je i kvasila mi nožne prste i bilo mi je hladno, ali nisam mogao oči odvojiti od rijeke koja je bila ljepša nego ikad za onih sedamnaest godina koliko sam proveo rastući na njenim obalama. Bila je ljepša i zato što sam znao da se više nikad neću okupati u njenim brzacima, nikad više neću skočiti riskirajući da slomim vrat.
Nakon što smo oko sat i pol hodali ka jugozapadu, stigli smo do ceste. Ispod nas je prošao automobil: sada smo morali pretrčati, prije nego što se okrene i vrati ili naiđe neki drugi, i popeti se uz brdo preko puta. Pognuti, pretrčali smo preko ceste i, što smo brže mogli, potrčali uz brdo. U jednom trenutku iza naših leđa začuo se zvuk motora i bacili smo se u visoku travu, ali nismo bili sigurni da li su nas iz auta vidjeli. Kada je zvuk utihnuo, ponovo smo ustali i nastavili hodati prema Podlozniku.
* * *
Umoran od puta, zaspao sam na pragu, zgrčen u okviru sobnih vrata, u kući rođaka, jednog od mnogih koje smo počeli upoznavati. Probudio sam se u krevetu gdje me je, po svemu sudeći, otac prenio. Do mene je ležao potpuni stranac, potpuno odjeven kao i ja, čovjek kojega nisam vidio nikad ranije, ali oca nije bilo u sobi. Izašao sam i počeo ga tražiti po prenatrpanoj kući. Bio je vani, s majkom i sestrom, koje su prethodnu noć stigle u grupi sa nekoliko stotina žena i djece. Majka nam je kazala da su se svi ostali rođaci, cijelo susjedstvo, predali novim, srpskim vlastima, koje su im garantirale sigurnost i slobodan prolaz do Tuzle. Nena, očeva majka, tražila nas je jučer u našem skrovištu u šumi da bi nas ubijedila da se predamo. Tri mjeseca kasnije saznali smo da su svi naši rođaci, oni koji su se predali, strijeljani. Starci, koji su ostali u selu da se brinu o stoci po nalogu vlasti, sakupljeni su u jednu kuću i pobijeni, a potom spaljeni.
Odatle smo otišli drugo selo, Storesko. Majka je rekla da tamo imamo još nekog daljnjeg rođaka kod kojeg ćemo moći prespavati. Ne znam koliko smo ostali ondje, ali u tom i susjednim selima već su bile organizirane prve skupine koje će se suprotstaviti onom što se smjelo nazivalo srpskom teritorijalnom odbranom. Da bi pokazali da misle ozbiljno, odlučili su napasti položaje s kojih su Srbi vatrom kontrolirali cestu koja je ustvari vodila od Bratunca do rudnika olova u Sasama.
***
Niko od mojih saputnika nije živ. Juso, s kojim sam napustio kuću, poginuo je u koloni koja se u julu 1995. pješice probijala od Srebrenice ka Tuzli, nadomak slobodne teritorije. Nihad, koji me doveo u Srebrenicu, nije preživio juli 1995. Mojotac se vratio kući i poginuo u svom dvorištu, u decembru 1992.
- nastavak slijedi...
Izvor: diwan-magazin