 |
| Slike sa obilježavanja godišnjice 2014. godien... |
Pored podsjećanja na događaje u Glogovoj sjetit ćemo se i nekih događaja iz 1992.godine. April i maj su prvi mjeseci nezavisne Bosne i Hercegovine, ali i prvi mjeseci zlodjela i zvjerstava svih protagonista Velikosrpske ideje koji su se tih dana povampirili i učinili najveće zločine u Evropi poslije II svijetskog rata.
Podsjetiću Vas kratko da je općina Bratunac najistočnija tačka u Bosni i Hercegovini, da je 1991. Imala 33 619 stanovnika od čega su gotovo dvije trećine bili Bošnjaci.Odnosno da je mjesto Glogova imalo 1913 stanovnika od čega su 1901 bili Bošnjaci.
Kao takva općina Bratunac je bila od velikog strateškog značaja za protagoniste velikosrpske zločinačke ideje. Ovo područje zbog blizine sa Srbijom trebalo je da bude jedan od najvažnijih stubova Velike Srbije.
Velika smetnja ovim zločinačkim planovima bilo je bošnjačko stanovništvo koje je kao većina naseljavalo „Srednje Podrinje“. Plan agresora je bio da jednim dijelom monstrozno pobije a drugim da bošnjačko stanovnistvo uz velike patnje raseli i sa ovog područja i trajno onemogući povratak.
 |
| Slike sa obilježavanja godišnjice 2014. godien... |
Plan koji je sadržavao prethodno spomenute mehanizme napravljen je u SANU u Beogradu i imao je za cilj stvaranje Velike Srbije, u kojoj nije trebalo biti mjesta za druge narode.
Naše mjesto Glogova bilo je ključ u zauzimanju općine Bratunac, što se vidi i iz dokumenata o sporazumnom priznanju krivice tadašnjeg predsjednika kriznog štaba opštine Bratunac zločinca M. Deronjića koji je u Hagu priznao zločine između ostalog i za Glogovu.
Ovom prilikom citiraću presudu Haškog tribunala od 30.marta 2004.godine odnosno tačke od 18. do 26. u kojima je navedeni zločinac osuđen na 10 godina zatvora.
„18. Opštinu Bratunac zauzele su snage bosanskih Srba 17. aprila 1992. Izmedju kraja aprila ipočetka maja 1992., Miroslav Deronjić je u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Bratunca ostvarivao de facto i de jure kontrolu nad Teritorijalnom odbranom i de facto kontrolu nad policijom, i ovlastio TO i bratunačke policijske snage da razoružaju stanovništvo bosanskih Muslimana u selu Glogova. Od tog trenutka, Glogova je bila ne samo razoružano već i nebranjeno selo.
19. Dana 27. aprila 1992. ili približno tog datuma, Milutin Milošević, načelnik srpskog SUP-a,
govoreći u ime Miroslava Deronjića, rekao je mještanima Glogove da neće biti napadnuti jer su
predali svoje oružje.
20. Na sjednici Kriznog štaba 8. maja 1992. Miroslav Deronjić najavio je da će se narednog dana
sprovesti operacija protiv sela Glogova. Objasnio je strateški značaj zauzimanja Glogove. Plan stvaranja srpske nacionalne teritorije ne bi se mogao sprovesti u opštini Bratunac a da se prvo ne
zauzme Glogova i njeno cjelokupno muslimansko stanovništvo ne premjesti na nesrpsku teritoriju. Naglasio je da, ako muslimanski stanovnici Glogove ne pruže otpor, svi treba da se dovedu u centar sela i prevezu autobusima i kamionima van opštine Bratunac, u Kladanj. Miroslav Deronjić je tako izjavio da će se, ako operacija u Glogovi prođe dobro, narednih dana nastaviti operacija trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana u gradu Bratuncu i, izmedju ostalog, mjesnim zajednicama Voljavica i Suha.
21. Na ovoj sjednici Kriznog štaba, Miroslav Deronjić je, djelujući u svojstvu njegovog predsjednika, izdao naređenje da se napadne nebranjeno i razoružano selo Glogova, da se ono spali i da se prisilno rasele stanovnici bosanski Muslimani, uzevši u obzir i prihvatajući veliku vjerovatnoću da će neki od njih biti ubijeni tokom tog napada.
22. Imena 64 nenaoružana bosanska Muslimana iz Glogove, koje su pogubili pripadnici snaga koje su izvršile napad 9. maja 1992. poznata su Pretresnom vijeću. Njihova imena navedena su u
Dijelu XII ove presude.
23. Napad na Glogovu bio je združena operacija, koju je koordinirao i nadzirao Miroslav Deronjić. Snage koje su izvodile napad sastojale su se od pripadnika JNA, bratunačkog TO-a, bratunačke policije i drugih paravojnih snaga.
24. Snage koje su učestvovale u napadu prisilno su iselile civile bosanske Muslimane iz njihovih
domova u selu Glogova. Konkretno, žene i djeca koji su preživjeli napad ukrcani su u autobuse i
protjerani na teritoriju koju su držali Muslimani, izvan opštine Bratunac. Ni Optužnica ni Činjenična osnova ne navode detalje onoga što se desilo žrtvama tokom napada i tokom i poslije njihovog transporta.
25. Optuženi se izjasnio krivim na činjenicu da je tokom napada na Glogovu bio prisutan dok su
snage koje su izvodile napad sistematski palile kuće, zgrade, polja i plastove sijena bosanskih Muslimana sprovodeći tako bezobzirno uništavanje širokih razmjera domova, poslovnih objekata i lične imovine bosanskih Muslimana u Glogovoj. On je prihvatio predvidivu posljedicu da će i džamija biti uništena.
26. Kao posljedica napada kojeg je naredio Miroslav Deronjić, veliki dio Glogove sravnjen je sa
zemljom a u selu nije ostao nijedan Musliman.“
Nažalost Bratunac i Glogova nisu bili jedina područja u kojima se desio zločin, njima slična sudbina je zadesila cijelu Bosnu i Hercegovinu. Zato sa gorčinom gledamo kako se neki ovih dana ismijavaju žrtvama najmonstroznijih ratnih zločina u Evropi nakon II svijetskog rata, naime danas se slavi i Dan Evrope 9. Maj. To je i dan kada je pobijeđen fašizam, odnosno dan kada je oslobođen zloglasni logor Aušvic.
Nakon što smo se osvrnuli na ovaj monstrouzni zločin koji je počinjen nad bošnjačkim civilima, ovdje u Glogovoj, nad našim najmilijim, važno je pomenuti i kakav je danas pogled na ovaj događaj.
Ovdje želim naglasiti dvije stvari „ZABORAV“ i „DOSTOJANSTVO“. U osnovi ovo nam se čini kao da ovo nema veze jedno s drugim, ali u nastavku ćemo čuti drugačije.
ZABORAV: Obrnuti proces od pamćenja. Proces tokom koga se privremeno ili trajno potpuno ili djelimično gubi ono što je bilo zapamćeno - nema reprodukcije, prepoznavanja, uštede pri ponovnom učenju.
Postavlja se pitanje, da li je zaboravljenje ovog zločina, veliko iskušenje, posebno danas? Danas u periodu, ekonomskih i socijalnih poteškoća u bh društvu. Ljudi danas najčešće govore o zapošljavanju, o socijalnim pravima, o povećanju cijena, a smanjenju plata i stagnaciji prihoda itd. Naravno ovo je razumljivo, jer mora se živjeti, građani BiH su se i borili za bolje uslove života u svakom pogledu.
U ovoj novoj borbi roditelja sa činjenicom, kako će djecu poslati u školu, obezbjediti im osnovne uslove, stiče se dojam da zaboravljaju zbog zaokupljenosti prethodno navedenim problemima, da djecu nauče nečemu što u školama kakve danas jesu ne mogu naučiti, a to je između ostalog i ovaj zločin, tj činjenice u vezi ovog.
Nedavno je bila anketa u Sarajevo o tome da li mladi ljudi znaju šta se desilo u tom gradu 2.i 3. Maja 1992.? Većina mladih je odgovorila da ne zna, nekoliko je reklo i citiram „tulum poslije 1. Maja“
 |
| Slike sa obilježavanja godišnjice 2014. godien... |
Ovdje smo mi, svi mi, sad na potezu, hoćemo li odvojiti u godini pola sata da svojoj djeci kažemo istinu, istinu i samo istinu, ne našu, nego kao što smo čuli istinu koju je potvrdio i Sud u Hagu. To ovdje, danas kažem, „obaveza svih nas je da jednom u godini svojoj djeci ispričamo šta se desilo 9. maja u Glogovoj, zatim u Bratucu, pa u cijelom Podrinju, pa naravno i u cijeloj Bosni i Hercegovini.
To radimo radi DOSTOJANSTVA. Dostojanstvo čovjeka je unutarnji i istovremeno socijalni zahtjev za vrednovanje i poštovanje koji pripada svakom čovjeku.
Zašto spominjem dostojansto? Da li je ono važnije od onih socijalnih i ekonomskih problema koje smo spomenuli, veliko je pitanje. Ali budite sigurni ako izgubimo dostojanstvo tako što nećemo svoju djecu učiti šta je bili u Glogovoj 9. maja i u BiH od 1992.1995. (a imamo presude Haškog tribunala) onda ćemo izgubiti dostojanstvo u svakom pogledu. Nećemo ga imati ni na jednom polju.
Ako izgubimo dostojanstvo što ćemo se stidjeti da kažemo i naučimo svoju djecu o onom što je zaista bilo i što je na međunarodnom nivou presuđeno, eh onda se bojim da nam ni u jednom pogledu neće biti dobro. Nemojte da zaboravimo koji nam je zadatak od danas, pitajte svoju djecu šta znaju i koliko znaju i učite ih, SVI SMO ODGOVORNI.
Izvor: Moje Podrinje