Selo Glogova u općini Bratunac prije rata imalo je 2.500 stanovnika i oko 500 domaćinstava. Devetog maja 1992. u pet sati ujutro selo je zapaljeno, a istoga dana kod džamije je strijeljano 65 ljudi. Tokom rata, u Glogovi je ubijeno ili poginulo 376 mještana, a danas u ovom selu živi oko 500 povratnika. Ostali žive širom BiH i svijeta. Imanja su sačuvana i dio kuća je obnovljen. Selo ima vodu, struju, telefon, internet i asfaltni put. Mještani žive isključivo od poljoprivrede, voćarstva i stočarstva i nadaju se boljem životu.
 |
| Mehmed Omerović na svom imanju uzgaja paprike i paradajz |
Ovdje se o smrti govori mirno, bez uzdaha.Očaj ratne borbe za goli život zamijenila je borba za bolju budućnost i život novih naraštaja. U zaseoku Petkovići tokom rata stradalo je 20 članova šire porodice Beganović. Suad Beganović i njegova supruga Selma, zajedno sa troje djece, žive na porodičnom imanju. Vratili su se 2003. godine i kako kaže Suad, živi se solidno, po onoj bosanskoj "dan i komad".
Ljeta 1995. godine, nakon pada Srebrenice, Ramo Beganović krenuo je putem smrti, ka slobodnoj teritoriji, sa sinovima Mensurom, Suadom i Senadom. "Krenuli smo sva četvorica, samo što smo se kasnije rastali. Otac i Senad nisu uspjeli, Mensur i ja jesmo. To je čista slučajnost u onom haosu," tegobna je priča Suadova.
Očevi posmrtni ostaci pronađeni su ubrzo nakon rata, a ukopan je na prvoj dženazi u Potočarima, 11. jula 2003. godine. Iste godine Suad se vratio u rodni kraj, a četrnaestogodišnjeg brata Senada ukopao je 11. jula ove godine. I nakon ove dženaze, život se nastavlja. Takav kakav je, pun sjećanja i nade.
 |
| Mersed Omerović ispred kuće u zaseoku Halilovići u kojoj su mještani živjeli tri godine po povratku u Glogovu |
Mehmed Omerović je izgubio je 25 članova šire familije. Dva brata, sedam amidžića i njihovi sinovi streljani su ispred džamije devetog maja 1992. godine. Od tada počinju strahote mještana Glogove, a genocid jula 1995. stravični je završetak te golgote. Mehmed i dva brata su tokom rata ranjavani, ali su preživjeli marš smrti. O tome ne želi pričati, samo kaže da je laž 70 odsto onoga što se danas govori.
Mehmed i Hurija Omerović žive u zaseoku Halilovići. Imaju pedesetak duluma šume i isto toliko pašnjaka i oranice. Vrijedni su ovo ljudi koji žive od poljoprivrede i neizmjerno vole rodni kraj, ova brda, šume, potoke i livade. Sa njima su kćerka Merisa, sin Mersed, njegova supruga Enisa i njihovo dvoje djece Mahir i Melisa. Često im u goste dođe kćerka Fatima sa sinom Mirzom i kćerkom Lejlom.
 |
| Lejla, Mirza i Melisa do škole, koja se nalazi u dolini iza njih, moraju preći po pet kilometara u jednom pravcu |
Obavezno su skupa u sezoni branja malina. "Obično do dženaze završimo ljetnu berbu, ali ove godine sve je kasnilo zbog kiša," priča za Deutsche Welle Mersed Omerović. Kaže da je povratak bio mučan, ali da drugog puta nije bilo. Niti su ga tražili. Tri godine su živjeli u prizemlju razorene stare kuće, a kasnije je počela pristizati pomoć, tek toliko da se može preživjeti.
"Niko od Bošnjaka iz ovoga kraja nije "na plati". Danas od poljoprivrede može da se živi, mada još mnogo toga nedostaje. Po šumi sakupljamo gljive, kosimo livade, uzgajamo povrće, ali i maline. Svi smo angažovani na branju, a otkup je dobro organiziran. Kada je dobra godina, svako branje malina je radost u kući," kaže Mersed.
Tiho uzdahne kada pomenemo rat. Bio je tek dječak koji je sve zapamtio. Svako brdo bilo je ratna linija, svaki puteljak mjesto nečije pogibije, veli Mersed i dodaje: "Ovdje je smrt bila normalna, svakodnevna, kao otkos trave. Vjerujem i nadam se i borim se za to da novim generacijama i život ovdje postane normalan."
Izvor: DW