PRIČA OD KOJE CIJELA BOSNA PLAČE: Odlikašica iz izbjegličkog naselja u Živinicama… Šemsa godinama pješačila 4 km do škole…
Šemsa je rođena dok su njeni roditelji boravili u kolektivnom centru nedaleko od izbjegličkog naselja Višća kod Živinica u koje je došla sa samo šest mjeseci i u kojem je 11 godina. Njeni roditelji Hida i Sadet u kolektivni centar su stigli nakon što su izbjegli iz Bratunca a potom iz Srebrenice 1995. godine. Kad su izbjegli imali su 11 godina, koliko Šemsa ima danas. Njen brat Irfan ima šest godina i sljedeće godine treba da krene u školu.
„Sadimo cvijeće, drveće, sređujemo školsko dvorište da bude ljepše, interesantno je“, priča nam Šemsa dok pakuje knjige za taj dan. Dodaje kako najviše voli biologiju, i to najviše zbog nastavnice. Još joj je rano za odabir zanimanja, ali ona je već prilično sigurna šta bi voljela biti:
„Želim da budem učiteljica, da učim malu djecu. Voljela bih ići u srednju školu u Tuzlu, ali ne znam hoće li mi roditelji to moći priuštiti“, zabrinuta je Šemsa. Otac Sadet kaže da će dati sve od sebe da joj tu želju ispune, jer im je njeno obrazovanje najbitnije.
„U Živinicama imaju gimnazija i elektrotehnička, ali tu joj se ne ide. Nisu daleko ni Banovići, ali je kod njih sve okrenuto na rudarstvo, tako da se i nama kao najbolja opcija čini Tuzla. Vidjećemo“, kaže Sadet. On i mama Hida su nezaposleni, tu i tamo nađu nakratko neki posao, i sve iz početka. Uz puno truda i odricanja Šemsi su ipak nabavili laptop i priključili internet, kako bi mogla učiti. Šemsa kaže da rado posjećuje WikiPediu i druge edukativne siteove, ali i neizbježni Facebook.
Jednog dana u školu su im dolazili iz rukometnog kluba ‘Konjuh’ iz Živinica, željela se upisati da trenira, ali treninzi su u Živinicama a sredstava za odlazak u grad nema.
„Kupujemo knjige, snalazimo se kako znamo da joj za školu ništa ne fali. Voljeli bismo joj ispuniti i želje za bavljenje sportom, ali za sada ne možemo“, kaže mama Hida.
Dok razgovaramo a mali Irfan se igra oko nas, vrijeme je i za polazak u školu. Idemo sa Šemsom kroz naselje do obližnjeg autobuskog stajališta gdje je već čeka drugarica Nejla iz susjednog naselja. Usput pričamo i o muzici…
„Volim Katty Perry, ona ima najoriginalnije spotove koji stvarno pričaju priču!“, otkriva nam Šemsa, a dodaje da voli i domaće pjevačice i pjevače među kojima ističe Jelenu Rozgu. Na nekom od koncerata nije bila, jer kaže da nema s kim ići.
Autobus čekamo 10-ak minuta, nakon čega stiže a djevojčice odlaze put škole najprije na probu, a onda i na priredbu koja počinje u 11:30. Po dolasku u školu probaju već pripremljenu numeru, hor se pstavlja na svoj dio bine i sve je spremno za predstavu. Žamor je, nastavnice i nastavnici su u žurbi i okupljaju drugi hor, muzičare, plesačice i plesače, a kako kome spomenemo da radimo priču o Šemsi komentar je uvijek isti: „Zlatno dijete!“.
Priredba počinje, a među prvima nastupa Šemsa s horom. Pjevaju ekološku pjesmu o Osnovnoj školi ‘Višća’ u koju idu uz pratnju muzčke sekcije.
„…Od Živinica pa do mora najljepša je Višća, Višća naša škola…“, odzvanjaju stihovi pjesme dok se opraštamo od Šemse kojoj poslije predstave počinje novi školski dan, a onda povratak u stvarnost izbjegličkog naselja s desetinama djece, odlikašica i odlikaša koji još tamo žive i sanjaju svoje snove…
Živinice su jedna od deset općina/opština u BiH uključenih u projekat „Podrška trajnim rješenjima Revidirane strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma“ koji finansira Evropska unija iz IPA fondova, uz sufinansiranje i koordinaciju UNHCR-a zajedno sa sedam projektnih partnera, uključujući i UNICEF. Projektne aktivnosti se provode u 10 prioritetnih lokacija u BiH: Brčko Distrikt, Bijeljina, Bosanski Petrovac, Derventa, Foča, Gradiška, Maglaj, Mostar, Prijedor i Živinice, navodi se na stranici ZaSvakoDijete.ba.
Projekat ima slogan “Moje mjesto pod suncem” i osnovni cilj komponente koju sprovodi UNICEF u saradnji sa partnerima je osigurati podršku za najranjiviju djecu i njihove porodice kroz različite aktivnosti.
Izvor: Bportal.ba/A.Panjeta