Samo ime, grad u istočnoj Bosni, mjesto bogate kulture, historije i tradicije, mjesto zločina, genocida?
Za mene je Srebrenica simbol Bosne, simbol stradanja, inata, ostanka i opstanka.
Ovih dana smo svjedoci jedne zanimljive „odbrane" Srebrenice. Ibret živi.
Naime „morel se ležati ljudino" ili u narodu poznati Ramiz Zmaj je zabrljao opasno. Pomeno je Srebrenicu u vicu, i ismijao se žrtvama genocida.
Samo ima jedna stvar u svemu, koju svi, oni koji su osuli drvlje i kamenje na Ramiza ovih dana, zaboravili Nisu primijetili ili nisu htjeli da primjete, a to je da Ramiz uopće nije pričao vic, nego realnost.
Ovaj tekst nije u odbranu Ramiza, koji je dobrim dijelom slika i prilika društva u kojem živimo (sa svim svojim i pozitivnim i negativnim stranama, ali to je već neka druga tema). U narednim rečenicama pažnja će biti posvećena onima koji su u realnosti ismijali i još uvijek ismijavaju Srebrenicu.
Nama, koji smo iz Srebrenice, vic koji je Ramiz pričao uopće nije bio smiješan, iz prostog razloga što smo navikli na takve priče, svjesna i nesvjesna ismijavanja i ponižavanja, nekakvo sažaljenje prema Srebrenici.
Površnost ljudi je čudo, pa i ono malo što znaju zabrljaju s tim.
Srebrenicu je prije svega ponizila politika i ini političari. Da nije 11. jula i obilježavanja godišnjice genocida mnogi političari bi možda samo geografski znali gdje je Srebrenica. Ovako 11. juli je pogodna prilika za promociju (a nekako je uvijek blizu i oktobar i nezvanična predizborna kampanja). Dođu sa bijesnim limuzinama, da se pokažu pred narodom, i ako je ikako moguće da održe kakav govor. A nisu ni svjesni da time samo pristaju na muku jadnom narodu koji dođe da ukopa svog oca, sina, brata, muža, rođaka.
Ove godine nije bilo raznih govora, ali već sljedeće će ih biti.
Nije njima bitna Srebrenica, bitna im je promocija. Ismijavanje! I naravno, gledaju da odu iz Srebrenice ako je ikako moguće što prije.
Nemoj da dolazite živi bili, učinite uslugu svima nama i ostanite što dalje od Srebrenice.
Mnogi su se na račun Srebrenice uhljebili u fotelje, a onda su godine proveli u šutnji, ni riječ kako treba da progovore (u raznim institucijama) o Podrinju, Srebrenici i povratnicima.
Dobar dio Sarajeva je izgrađen od donacija namijenjenih Srebrenici. Otprilike to ide ovako: donacije i pare su dolazile u Sarajevo, pa je jedan dio raspoređene u Tuzlu i Banjaluku, a mrvice su došle u Srebrenicu. I od tih mrvica je Srebrenica mogla da bude od mermera, ali su to pokrali lokalni političari. Iskoristili su tu svi priliku osim običnog Srebreničanina koji se i dan danas snalazi kako zna i umije. Srebrenica je mogla da bude posebno mjesto u BiH, trebala da ima poseban status, i da živi. Mnogi se sjete Srebrenice i onog „da se nikad nikom i nigdje ne ponovi Srebrenica" iz udobnih vila, stanova, kuća (sa više spratova), vikendica (i to sve oko 11. jula, a prije i poslije Srebrenica nije bitna).
Ima jedna posebna kategorija ljudi koji imaju veze sa Srebrenicom, a to su osobe koje vode porijeklo iz Srebrenice, a odrasli su u negdje u „Federaciji". To je ona uglavnom ratna generacija djece koja su danas već odrasli ljudi, i koji ni za živu glavu ne žele da vide Srebrenicu, jer im je bolje živjeti (u okolini) Sarajeva i Tuzle. I mnogi od njih se malo i „stide" (hajd nek bude pod navodnicima) Srebrenice, jer kao bolje da se to ne zna ipak treba se „uklopiti" u sarajevsku, tuzlansku ili neku drugu raju.
Mnogi od njih, iako im je porijeklo iz Srebrenice i iako imaju blisku rodbinu ukopanu u Potočarima, ne dođu ni jednom godišnje u Srebrenicu. Srebrenice se sjete samo ako im treba nešto (nešto slično kao u Ramizovom vicu, da se ne plati neka kazna ili tako nešto). Ima i starijih koji se ovako ponašaju. Svako živi gdje mu je bolje i to je legitimno pravo, ali ne treba nikad (truditi se) da zaboraviš ko si i odakle si. Ako zaboraviš ono što ti se desilo, očekuj ponovo isto.
Mnogi još uvijek imaju kao neku fobiju od Srebrenice (ovdje govorim o Bošnjacima iz raznih krajeva lijepe nam Bosne i Hercegovine) i boje se doći u Srebrenicu, jer imaju predstavu da je to ratna zona, i gdje se svaki dan čuju detonacije od mina i granata.
Pita me jednom prilikom stariji čovjek koji je došao u Potočare organizovano s nekom grupom: Jel momčino, smijete li vi ovdje u Srebrenici da hodate sami kad je mrak. Rekoh: Sigurnije ti je ovdje nego u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Banja Luci ili Mostaru.
Mnogoj našoj omladini postanu dosadni oni koji puno pričaju o Srebrenici, oni što „gnjave" s tim, oni koji se bore za istinu i pravdu. Opet da se vratimo na obilježavanje godišnjice genocida i omladinu. Proteklih godina je to znala biti katastrofa (kada je omladina u pitanju, pojedina), kako su cure dolazile obučene, u čemu sve, to je da se dobro zamisliš i razmisliš u kakvom mi svijetu živimo. Pa valjda postoje neke norme oblačenja, ponašanja na određenim mjestima. Nije bolan haljinica za dženaze, a bogami ni šorc ni atletka (muškarci) bez obzira koliko bilo vruće.
Problem je što mi kao narod brzo zaboravljamo šta se dogodilo, i ponašamo se tako da „bilo i prošlo bolje da se ne priča o tome, mora se živjeti dalje". Istina je to, živjeti se mora, i zbog toga se i treba boriti da bude bolje. Ako sve prepustimo zaboravu, šta možemo očekivati.
Mnogi nikad nisu bili u Srebrenici, i nađu neko opravdanje za to, u smislu da je sve to potresno, teško vidjeti. Jeste, potresno je, ljudi su ubijani u Srebrenici, u Potočarima su svoj smiraj našla djeca, mladići, koji bi i danas da su živi bili mladi, koji su imali snove, planirali da osvoje svijet, ali nisu uspjeli jer su ubijeni.
Zato i treba svi da dođu, da vide, da dovedu i svoju djecu, da ih upute i kažu da je Srebrenica dio njihove historije, dužnosti i opomene da ne dožive nešto slično. A s druge strane svi trebaju da dođu i da vide da Srebrenica i dalje živi, da vide da ima djece tu, smiju se, igraju. Da vide da ima mladih parova koji su formirali porodice, dobili djecu, da vide da se oni bore, da grade bolju budućnost.
Srebrenica treba poštovanje, razumjevanje, treba da bude mjesto gdje će ljudi dolaziti i učiti.
Ima i dovoljno onih koji negiraju genocid, čine sve da ponize more bijelih nišana u Potočarima. Nemoj da im pomažemo još i mi u tome. Prije svega poštujmo svoje, volimo Srebrenicu, pomozimo ljudima. Voli svoje, poštuj tuđe. Svi dobri ljudi, bez obzira na bilo koju pripadnost vjersku, nacionalnu, etničku, su dobro došli u Srebrenicu.
Iz Srebrenice, Adem Mehmedović