To je mlad čovjek i u Srebrenicu se vratio prije godinu dana sa suprugom Nudžejmom, kćerkom Aišom i sinom Fatihom. U srebreničkom genocidu Hrustanović je izgubio oca Rifeta.
Hrustanović je do 1993. godine živio u selu Miholjevine. Nakon pada kote Biljeg, u selu zbog stalnog granatiranja više nije bio moguć normalan život te se Hrustanovićeva porodica preselila u Srebrenicu
– Nastanili smo se te 1993. godine u blizini školskog igrališta. Babo je našao u jednoj kući sobicu. I kad kao dijete vidiš grad, zgrade, asfalt, puno ljudi, osjetiš i da ti je lijepo bez obzira što je rat. Kada se desio masakr na igralištu to je bila prekretnica da babo pošalje u Tuzlu mene, mamu i sestru putem konvoja. Jesam imao šest godina, ali to su sjećanja koja nikad ne blijede. Sjećam se kao da je juče bilo, kad smo kretali za Tuzlu i babo trči za nama, a ja plačem i govorim: „Babo neću te nikad više vidjeti“. I tako je i bilo. I zadnjih nekoliko godina u svemu tome ja pronalazim snagu da radim što više, da budem bolji, smireniji i da se na taj način osvetim onima koji su željeli i mene i sve druge da ubiju – kaže Hrustanović
Nakon što je konvojem otišao za Tuzlu sa majkom i sestrom Ahmed ef. ističe da „u Tuzli zapravo nije bilo ništa bolje nego u Srebrenici“
– Nakon nekog vremena iz Tuzle smo se preselili u Lukavac. I došla je ta 1995. godina. Čekali smo hoće li iko doći. I niko nije došao. Nije došao babo, dvojica amidža, dajdže, djedovi. Niko. Ipak, kad se čovjek osloni na dragog Allaha dž.š. opet bude dobro, uspio sam završiti medresu i fakultet, nastanio sam se jedno vrijeme u Sarajevu. Međutim, u meni oduvijek živi rahatluk koji sam mogao osjetiti na selu i manjim sredinama. Napustio sam sve to, i posao u Sarajevu i sve, onda sam neko vrijeme proveo u Lukavcu gdje sam radio kao vjeroučitelj. Tada su se otvorila vrata povratku u Srebrenicu. Vratio sam se i povratkom u Srebrenicu otvorilo se najbolje poglavlje u mom životu – ističe Hrustanović.
Hrustanović kaže da je njemu život u Srebrenici lijep i da je to grad koji ima budućnost.
– Srebrenica ima budućnost iz mnogo razloga, a najvažniji su bijeli nišani u Potočarima. Svaki nišan je stub naše domovine, stub naše Srebrenice. Onim ljudima koji vole Srebrenicu, koji je cijene i poštuju, bez obzira kako se zvali i koje vjere bili, za njih postoji budućnost Srebrenice – kaže Ahmed ef. Hrustanović koji i pored svih obaveza koje ima kao imam, nađe vremena da se bavi i pčelarstvom
– Pčele su moja velika ljubav. Ja volim prirodu, selo, behar i iskoristim svaki trenutak da uživam u prirodi. Jedna sura u Kur'anu nosi ime „Pčela“. Ljudi bi mogli mnogo toga naučiti od pčela. Kad vidiš kako pčele rade, vrte se, trude se, ne žale se i bez obzira na sve poteškoće stižu sve, onda bi i ljudi trebali učiti od pčela. Meni je drago da sam u svom gradu, da sam tu sa ljudima, da im mogu pomoći na bilo koji način, pa makar lijepom riječju – dodao je Hrustanović.
Ahmedov otac, Rifet Hrustanović, ubijen je u srebreničkom genocidu, a njegovo tijelo je pronađeno na više lokaliteta i u više grobnica koje su se nalazile u Bljećevoj i Glogovoj. Ukopan je u Potočarima 2012. godine, a pored njega su ukopani i njegova dva brata Hajrudin i Hazim, te Ahmedov djed Ismet.
Izvor: Faktor.ba/A.Mehmedovic