Rekao sam to Ivanu Madžeru, bolesniku na susjednom krevetu u Specijalnoj bolnici za kardio-vaskularne bolesti u Krapinskim Toplicama. Ivan je upalio svjetlo bolničke sobe i brzo nestao u toaletu. Čuo sam ga kako plače. Tri noći smo proveli zajedno u sobi obavljajući pretrage prije manjeg dijagnostičkog zahvata na srcu, a bolesnik pod rednim brojem 2631 jecajući me je nekoliko puta usred noći budio iz sna. Ivan se borio protiv muslimana kod Prozora u Bosni i svaku noć sanja jedan te isti san: da u rukama drži pticu koja želi odletjeti, zatim se ptica okreće i govori da postoje dvije duše. Jedna se odnosi na mrtvaca i ostaje leš, a druga leti u carstvo duša. Ivan ne može zaboraviti lice mladića kojega je ubio i tri noći zaredom u snu je tiho mrmljao: „Oprosti mi. Oprosti mi.“
Ja bih mu rado oprostio u ime mladića kojega je ostavio mrtvog u snijegu, kako mi je rekao, s ledenim očima, ali nije to moje pravo, nije mene ubio. Ne razgovaram s mrtvima i uopće mi nije jasno otkuda mu ta iskrenost i zašto je baš mene našao da mi priča o ratu. Shvatih tada da ljudi, suočeni s bolestima, imaju neodgodivu potrebu da se ispovijedaju. Duše im tada prolaze kroz procijepe tijela, drhte u vijavici pokajanja, zmijavici. U jednom mi se trenutku ispričao što me opterećuje pričama o svom životu, ali „što ću kad me ova bolnica podsjeća na isti onaj strah, smrt i bol koju sam osjetio na ratištu“ – pravdao se Ivan. Vjerojatno ima nešto i u tom sterilnom mirisu bolnice što plaši čovjeka, mirisu formalina, mirisu rana i tijela gladnih života, a duša umornih od tijela. Nisam mu rekao da sam musliman, a po imenu nije shvatio jer su me sestre zvale gospon Filip, a efendiju Mursela, unatoč što su oba imena u dokumentima, nisu spominjali. Dva imena su ponekad zgodna stvar, možete inkognito ući u um onih koji su ubijali muslimane kod Prozora.
„Po naredbi“, objašnjavao je Ivan, „a to nije isto kao dobrovoljno“.
Rad
i toga sam i šutio jer sam znao kako mi se zasigurno ne bi ni otvorio da zna moj pravi identitet. Žarko sam poželio bolničkim sestrama reći: „Dajte mi nekog cimera koji nije ubijao muslimane kod Prozora ili sestro ja bih promijenio prozor u sobi“, međutim, šutio sam. Bilo mi je zaista krivo zbog toga, grizla me savjest, ali nisam radio ništa što inače ne radim, skrivam se poput prave manjine.
O tome sam razmišljao dok sam sjedio pred bolnicom večer uoči tog zahvata na srcu kojeg zbog straha odgađam već dvije godine. Mislio sam o tome koliko sam ustvari jadan. Koliko sam manjina. Koliko se plašim da neću islamskim vjerskim obredom uznemiriti osoblje bolnice, a posebice svog susjeda. Zato u takvim prilikama klanjam prstom. Sjednem na klupu i klanjam kao da se spremam hraniti golubove, kao da čekam posjetu najbliže rodbine koja će mi u bolnicu donijeti kilo banana i kilo naranča. Prstom se klanja tako da tijelo miruje, a prst se okreće prema kibli, sagiba se, sjedi, baš kao u molitvi, a stisnuta šaka, to smatram znakom otpora, simbolički označava sedždu. Sve ostalo se izgovara kao i inače u molitvi. Tužno, pomislit ćemo. Gledao sam u crkvu pored bolnice i bio ljubomoran na bolesnike katolike. Međutim, klanjanje prstom je polučilo neočekivane duhovne realizacije. Naime, za klanjanje prstom je potrebna puno veća koncentracija jer, bez obzira što prst imitira gibanje tijela, klanjač mora i u glavi osvijestiti sve pokrete da bi se pravilno obavila molitva. To mora učiniti dok raščupana starica na klupi plačljivo govori svojoj kćerki da pripremi crninu za njen sprovod, a kćerka ju usiljeno uvjerava da će živjeti duže od kornjače s Galapagosa.
Mnogima nije dosta, mnogi misle da nisu dovoljno živjeli. Mnogi čuvaju tijelo čitav život, da slučajno ne bi pretjerali, piju da se opiju a ne napiju, oprezni su, a održavaju se ljekovitim kupkama, skupocjenim kremama, masažama i pilulama, a neki pokupe metak kod Prozora. Na kraju žive koliko im je zapisano, ni manje, ni više. Za to vrijeme, u smjeru kible, aktivan je moj prst kažiprst. Iako sam u početku imao problema s koncentracijom uskoro nisam primjećivao ljude i glasove oko sebe te sam gajio osjećaj da upravo tada, po prvi put u životu, potpuno i ispravno klanjam. Umirući u tijelu, umirući u prostoru, proniknuo sam u djelić svog nebeskog podrijetla. U onaj pravi „ja“ koji je zanijekao važnost mojega tijela. Napokon sam shvatio da zapravo i ne mogu umrijeti baš kao što ne umiru ni nebeska tijela. Taj moj pravi „ja“ bi prešao i u viši stupanj nijekanja samoga sebe na uštrb duše koja bi rado progovorila, ali iz meditacije me je trgnula ona starica koja je kćerki na odlasku rekla:
„Kristina, ne želim da se moje tijelo koristi kao leš u znanstvene svrhe i ne želim da me daš kremirat, to boli, si me čula, ha!?“
Ivan Madžer mi se u prvi tren predstavio kao Slavonac iz Požege, ali kroz priču sam otkrio da je Hrvat iz Bosanske Gradiške. Iz Bosne je, otjeran od Srba, pobjegao s obitelji i nastanio se u Požegi gdje je sagradio kuću i do sada promijenio šest domaćih djevojaka. U Gradiški je ljubio samo jednu i ta mu je ostala u najljepšem pamćenju. Uopće ga ne brine što će uskoro navršiti četrdesetu, a nikada se nije oženio. Brine njegovu majku i tetke. Ivan smatra da mu je bolje u Hrvatskoj, ali u početku nije mogao naći posao te su ga neki momci nagovorili da pristupi Hrvatskoj vojsci. Uvjerili su ga da je rat u Hrvatskoj u biti gotov i da će jedina muka biti dizanje rano ujutro za dobru plaću. Ivan se prevario. Nakon početne obuke saznao je da su njegovu brigadu preusmjerili na ratište u Bosnu i Hercegovinu. Baš se zaratilo s muslimanima i bosanskim Hrvatima je trebala vojna pomoć. Njegova satnija se pobunila zbog takve odluke jer nisu željeli ratovati u Hercegovini, u drugoj državi, ali uskoro se u kasarni pojavio general Bobetko. Pretili i zajapureni visoki časnik je, očito iznerviran što mu neki Slavonci kvare planove za vikend, urlajući držao domoljubne govore o tome da se Hrvatska brani u Bosni i Hercegovini.
Ivan mi je objasnio da mu nije bilo drago, ali poveo se za većinom i završio u rovovima kod grada Prozora, na planini Makljen. Tamo je bio snijeg do koljena, a krv do vrata. Nikad nije mrzio muslimane, reče mi, ni Srbe, ali oni su ga otjerali pa mu je bilo logično da protiv njih i ratuje, a ne protiv muslimana.
«I kako se Hrvatska može braniti u Bosni jer, molim vas lijepo, gdje se onda brani Bosna?», pitao se Ivan Madžer dok je branio Hrvatsku kod Prozora. Na ratištu je bio samo četiri mjeseca, ali to je bilo dovoljno da danas dnevno pije osam raznoraznih tableta za smirenje. Sve to zbog onog momka kojeg je ubio kod Prozora. Njegov vod je dobio dojavu o bošnjačkoj izvidnici koja se kreće prema njihovim položajima te su dvojicu odmah ubili u zasjedi, a dvojicu malo kasnije dok su bježali prema zaklonu. Ivan zna da je jednog ubio baš on. Natporučnik Stošić ga je poslao da provjeri jesu li balije doista mrtvi. Tada je pogledao sudbini u oči. Mladić je bio još uvijek živ, hroptao je jer mu je metak prošao kroz prsa, negdje kod srca ili u samo srce. Ovdje je Ivan stao s pričom i nije pokazivao emocije, ne, začudio se što mu nedostaju riječi za neizrecivo, pojmovi za neshvatljivo. Ukratko, mladić ga je ispočetka gledao preplašenim ali prkosnim očima, a zatim se iznenada smirio i skrenuo pogled nekud u daljinu. Od tada su Ivanu sve daljine mrtve.
„Zaprepastio me je taj njegov pogled, ta odsutnost optužbe. Da me je barem prokleo, opsovao mi majku, bilo što. Umirući, on kao da mi je poručio da je divno biti mrtav. Ja sam mu sprašio taj metak u prsa i to s leđa, ja sam ga ubio, a opet, nije želio tu svoju smrt podijeliti sa mnom. On je pogledao u nebo i to je pripadalo samo njemu, a ja sam stajao u snijegu i gledao u njegove oči.“ Nakon ovih riječi Ivan je naglo ušutio, i ja sam šutio jer sam se uplašio i zgrozio čovjeka koji je upravo došao iz operacijske sale i jednom muslimanu priča kako je to ubiti muslimana u snijegu na planini Makljen kod grada Prozora. Prije nego što je potpuno ušutio zauzeo je pozu mislioca i kratko ustvrdio da je smrt sasvim osobna stvar svakog čovjeka i da ti je nitko ne može oduzeti, samo dati.
Umjesto da večer uoči tog manjeg operacijskog zahvata, od kojeg sam bježao dvije godine, razmišljam o svojoj trudnoj ženi koja me čeka kod kuće, ostao sam budan i razmišljao o događaju na koti 23A kod Prozora gdje je poginuo bezimeni bošnjački mladić. Bože, što li je mislio? Je li ga zastidila vlastita smrt? Je li zaslužio džennet? Zaplakao sam i zamislio sebe u njegovoj koži. Da me ubije neki Ivan koji je ljubio jednu ženu u Gradiški i šest u Požegi, bi li mu netko kasnije vratio ili sudio za počinjeno zlo? Možda da mu ja vratim? Evo mi prilike, Ivan spava, nakljukao se tableta, mogao bi ga udaviti jastukom kao krupni nijemi Indijanac Jacka Nicholsona u filmu „Let iznad kukavičjeg gnijezda“.
Kada me sestre ujutro pitaju „Što je bilo gospon Filip?“, ja bih odgovorio da „Ne znam, spavao sam kao zaklan čitavu noć“. Zatim bi se okrenuo prema zidu i slavodobitno prošaptao: „Jesam ja spavao, ali nije efendi Mursel.“ Da, baš sam to mogao učiniti, ali nisam.
Ljudi mogu jedni druge otrgnuti od smrti. Čime? Ljubavlju i oprostom koja miriše na izlječivu bolest u specijalnoj bolnici za srčane tegobe. Na kraju krajeva, nismo mi ti koji sudimo. A ni Ivan nije više onaj koji je ispalio hitac na koti 23A. To je sada čovjek uništen grižnjom savjesti s bolesnim srcem koji dnevno proguta punu šaku tableta za smirenje.
Dakle, taj manji zahvat na srcu se zove ablacija i riječ je o električnom spaljivanju snopa živaca u srcu koji su višak i izazivaju aritmiju srca. Ivanu su sličan zahvat radili dan prije i tješio me čitavo jutro. Bio sam sumnjičav prema njemu nakon svih onih priča. Zahvat se sastoji od toga da liječnici uguraju nekakvu sondu kroz venu na preponi i dođu do srca gdje puštaju električne impulse, nalaze problematični živac i unište ga. Rekli su da je to rutinski zahvat uvjeravajući me da sam snažan dvadesetdevetogodišnjak i da se ne moram bojati. Skinuli su me do gola i mogao sam vidjeti sve one velike igle koje su mi gurali u prepone jer su mi zahvat vršili u budnom stanju. Osjećao sam se kao hrpa mesine koju će razrezati i baciti psima da ju rastrga.
Zar i duša također nema svoje apetite, pomislih? Da li je moja duša spremna primiti moje srce ako tijelo predaju zemlji?
Zahvat ne boli koliko je neugodan i ubrzo sam na ekranu mogao vidjeti sondu kako čeprka po mojem središnjem organu. Zamislite kada bi u mojem srcu našli i spalili sve ono što me kvari: idealistu s dozom ironije, sanjara s nepresušnim vrelom impresija, sumnjala s mnoštvom lucidnih zapažanja, književnika koji ulazi u srce problema, idiota bez problema, intelektualca koji ulazi u srž problema, zatim pozera, brbljavca, laskavca, člana glavnog odbora, vampira, izvršnog urednika, zaraze, amatera, glavnog urednika, glumatala…
Kada bi sonda mogla vidjeti sve ono što ne može vidjeti, bi li se cijenjeni docent sa skalpelom u ruci zacrvenio od stida. Zamislite docenta da kaže: „Gospon Filip, upravo sam vam spalio prekršeno obećanje, sestro, malo lijevo, da, tu su: neraskrinkana laž, odbačena djevojka, malo strpljenja, i, da, pec, pec – čitavi odredi sočnih psovki su uništeni. Zamislite kada bi se polupani srčani emotivni snopovi mogli mehanički liječiti.
Zažmirio sam i pokušao ne misliti što se događa s mojim tijelom i ponavljao da je Bog Jedan i Najveći i da je Muhammed a.s. njegov rob i poslanik. Tada osjetih da mi je strah neopravdan i da sigurno neću umrijeti na tom stolu. Presvjestan sam opasnosti i to bi bilo previše lako. Tko je svjestan Stvoritelja u trenutku smrti, taj će ići u džennet, kaže se. Ali, nije to uvijek lako jer hajde se sjetite Boga u djeliću sekunde dok se sudarate s jurećim automobilom ili vlakom, sjetite ga se dok vas na planini Makljen kod Prozora posred srca pogodi metak jednog Ivana koji je u Gradišci ljubio jednu djevojku, a u Požegi šest i koji nije vjerovao da se Hrvatska brani u Bosni.
Da je onaj docent samo malo dublje ušao u moje srce, našao bi sliku tog mladića kako zagledan u nebo ispraća svoje tijelo nasukano na planinu Makljen, i moju suzu bi tamo našao koja oplakuje njegovog ubojicu. Jer, da je docent, dan prije, samo malo dublje ušao u srce Ivana Madžera, našao bi tamo metak ispaljen na koti 23A koji nikako da se smiri, nikako da spava, nikako da prestane braniti Hrvatsku u Bosni.
Tehnička
obrada: cikportal.com (CIK.ba)
Piše: senzacija.ba