Sjeli smo u njegova mala kola na pumpi, s čije se druge strane ceste nalazi kuća nane Fate Orlović. Dok smo se peli, primjećujemo, sve je u boji moćnog šumskog zelenila i pomislismo, slušajući Velićevu priču o istorijatu džamije u koju nas je vodio, jedne od najstarijih u Bosni i Hercegovini, kako je dobro što je priroda tako veličanstvena, što nas upije u sebe onda kada je velikodušna. Jer, tada, gurnusmo od sebe prošlogodišnje vijesti o velikim poplavama, ali i još više one koje smo proteklih godina slušali o pronalaženju masovnih grobnica u tom kraju, o čemu svjedoči i tamošnja spomen-ploča s imenima 293 šehida srebreničkog genocida.
Smrtni zagrljaj
Nisu oni svi iz Pobuđa i okoline, ali su se, eto, zajedno našli tu u smrtnom zagrljaju. I marš mira, svake godine prolazeći ovim područjem, podsjeća na to. A od 2005. godine pa naovamo, svake zadnje nedjelje u julu, upravo tu se prouči šehidska dova. Ustanovio ju je, ako se to tako kaže, sadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović, i, po tradiciji, on predvodi svaku od tih molitvi.
Kada se nađosmo na toj ravnoj uzvisini, prvo što osjetismo bio je neki posebni mir. Kao da je cijela planeta stala, i svi zvukovi na njoj utihli, izuzev nekoliko najupornijih ptičica, čiji je cvrkut dolazio iz obližnje lipe. Takvu lipu nikad i nigdje nismo vidjeli. Prečnik joj je puno duži od metra, a u krošnji bi, učinilo nam se, moglo hladovinu naći cijelo Pobuđe sa svojih dvjestotinjak povratnika.
Velić, predsjednik Medžlisa IZ-a Bratunac, kaže da je u blizini ove džamije nekada bila još jedna ogromna lipa, no, kako se više nisu mogli nositi s njom, uklonili su je, ali su njena dva izdanka presađena i primila su se, tako da sada još dvije lipe rastu ispred džamije za koju se u narodu priča da ju je sagradio Omer, zvani Omeraš, pa je i njeno ime Omerija.
"Predaja je da je Omer naumio podići džamiju, ali se nikako nije mogao odlučiti gdje. I, navodno, jedne noći, u snu, ukaže mu se: niz brdo, Klikura se zove, obalio crni ovan i zaustavio se na proplanku, u podnožju. Omer Buljubaša na tom mjestu, evo, baš gdje mi sada stojimo, podiže građevinu, čiji temelji su bili od kamena iz obližnjeg majdana, zidovi od ćerpića, a munara drvena", govori Velić, napominjući da istorijski izvori, barem dosad poznati, ne pružaju mnogo podataka o ovoj Božijoj kući. Tri puta je obnavljana i svaki put na istoj lokaciji.
Godine 1974, namjesto prvobitne, podignuta je džamija od čvrstog materijala. Dok slušamo o tome, prvo se javlja žal zbog nestanka vijekovima postojećeg objekta, kojeg bi, tamo gdje ima više pameti i kulture i poštovanja prema svome naslijeđu, čuvali kao veliku dragocjenost. Već naredna Velićeva informacija ošinu kao bič. I ta, nova stara džamija u vrijeme protekle agresije je zapaljena i uništena. Obnovljena je, i prvi put je u njoj klanjano 31. jula 2005, a godinu kasnije, kada je otkrivena ploča s imenima poginulih, tadašnji tuzlanski muftija Kavazović prvi put je proučio šehidsku dovu.
S donje strane sadašnje džamije je kamena munara prethodnice. U tom okeanu sočnog mirisnog zelenila i ovaj ranjeni kamen kao da je našao svoj smiraj.
Mladi imam nas vodi do mezarja gdje nam zastaje dah.
Trljamo oči da bolje vidimo. Jesu li to nišani ili šta je to?, vojska neka?, i ona tu, u hladovini konačila, pa joj se, kao i nama, ne ide dalje.
"Ne, nismo izbrojali nišane, niti se tačno zna čiji su", kaže nam Velić, dok stojimo pored dva, mnogo veća od ostalih. Prema kamenoj čipki na njima, nisu pripadali ''običnom'' insanu. Jesu li to bile vojskovođe, a ovo, okolo, čitavi nizovi najmanjih nišana što smo ih vidjeli, to je bila njihova vojska? I u životu i u smrti nismo isti. Eto.
Grob neznanca
Ef. Velić kaže da bi volio ovdje dovesti nekog od orijentalista, koji bi proučio natpise, ali i prema kvaliteti i izgledu kamena, jasno je da stotinjak tih nišana moraju biti stariji od preko dva i po stoljeća. Pade nam na pamet kaligraf Hazim Numanagić i njegovo istraživanje starih nišana na Kovačima. Nismo ga uspjeli ovih dana pronaći.
Možda je tada, kada su postavljani ti nišani, posađena i ova lipa? Ili je lipa, koja se tradicionalno sadi u haremima bosanskih džamija, trag nekih drugih svjetonazora što su njegovani na ovom području? Naši korijeni nisu kratki.
Šteta što ih kidamo, onako, nabrzinu, bez milosti.
Sjenovitu tišinu prekida Velićev glas dok objašnjava da cijeli ovaj prostor džematlije žele urediti u posebnom, bosanskom duhu: predviđena je izgradnja sahat-kule, malog amfiteatra na otvorenom, a tu su već šadrvan i abdesthana, vakufi Šahbaza i Sabre Husić, Avdije i Fikrete Jašić, Zarfe Muharemović i još nekih njihovih bližnjih. Iako je na osami i izgleda kao na kraju svijeta, očito da je ova lijepa džamija blizu srca mnogima i, kaže nam Velić, uvijek je puna. Dolaze i oni čiji su dragi ukopani u obližnjem mezaristanu, stižu putnici namjernici i slučajni šetači, a, i kada odu, ostaje im, znamo po sebi, u očima slika tog podrinjskog komada zemlje na kojem je čovjek sebi poklonio vječiti mir.
Kasnije, popevši se ponad džamije, naš fotoreporter pravi još jednu sliku, da bi se nišani sagledali u svome zbirnom skladu. U trenutku, efendija zastaje pored puta i pokazuje na lijevu stranu.
Tu je grob neznanca, niko ne zna ko je bio, ali svako zastane, prouči Fatihu.
Da li je to neko kome, po ondašnjim mjerilima, nije bilo mjesto u groblju? Ali, eto, sjećanje ne umire, baš kao i priča o Omerovom snu.
oslobodjenje.ba