Nijel Amos je, pored toga što je okitio zlatnom medaljom i naslovom prvaka Afrike, vlasnik srebrne olimpijske medalje i trenutno prvi atletičar na svjetskoj rang listi u atletskoj disciplini 800 metara.
Ipak, svi oni su u subotu, na mitingu Dijamantne lige u Monte Carlu, utrku završili gledajući u leđa 24-godišnjem „anonimusu“ iz Zenice i debitantu na ovom prestižnom takmičenju, Amelu Tuki.
U historiji ove discipline „kraljice sportova“ samo je 10 atletičara trčalo brže od Tuke, tek dva Evropljanina. Istrčao je Amel novi lični i državni rekord, ali i najbolji rezultat sezone u svijetu, sa ostvarenih 1:42:51 na kraju utrke.
Za samo 11 mjeseci, koliko je prošlo nakon osvajanja šestog mjesta na Evropskom prvenstvu u atletici (1:46:12), popravio je lični rekord za više od tri i po sekunde. U ovoj disciplini, u kojoj nerijetko stotinke odlučuju plasmane, ovo je zaista nevjerovatan podvig.
Međutim, i to „tek“ šesto mjesto smatralo se jednim od najvećih atletskih uspjeha Bosne i Hercegovine od njene nezavinosti. Osvojio je Amel za Bosnu i Hercegovinu i prvu historijsku medalju na Evropskom prvenstvu za mlađe seniore 2013. godine, kada se okitio bronzanim odličjem.
Ipak, osvajač mitinga Dijamantne lige u Monte Carlu nije se našao među odabranim stipendistima Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine za Olimpijske igre u Rio de Janiru.
Prošle godine dodijeljen je rekordan broj stipendija (11), i to: tri atletičarima (Hamza Alić, Mesud, Pezer, Kemal Mešić), tri džudistima (Harun Sadiković, Larisa Cerić, Aleksandra Samardžić), dvije teniserima (Damir Džumhur, Mirza Bašić), te po jedna bokseru Džemalu Bošnjaku, plivačici Ivani Ninković i stonoteniserki Emini Hadžiahmetović.
Stipendije su operativne od 1. septembra 2014. godine i do 31. augusta naredne godine ovih 11 sportista na svoj konto svaki će mjesec dobivati 650 američkih dolara.
Nažalost, po ko zna koji put, zabilježen je slučaj ignorantnog i maćehinskog odnosa države prema određenim sportistima. Zašto je ispred Amela izabran Mirza Bašić, koji je u trenutku potpisivanja ugovora za stipendiju bio 354. teniser svijeta i koji nakon 7 godina profesionalnog bavljenja i dalje nije obezbijedio niti jedan nastup u glavnom žrijebu nekog Grand Slama, ili Kemal Mešić, koji, ruku na srce, sa svojih (uskoro) 30 godina i dalje nema nastup niti u jednom finalu Evropskog ili Svjetskog prvenstva, jasno je samo nadležnim ljudima unutar Olimpijskog komiteta.
Zaboljelo je to sigurno Amela, moralo je zaboljeti. Znao je da je to zaslužio, ali je opet po ko zna koji put pokazao svoju ljudsku veličinu, odlučio šutjeti o tome i nastavio trenirati punom parom.
Amel Tuka je na dobrom putu da postane najbolji bh. sportista svih vremena. Pobjedom u Monacu inkasirao je 10 hiljada američkih dolara, što je, recimo, za 2200 dolara više od iznosa jednogodišnje stipendije MOK-a. Amela nije pokolebao ni ovakav potez OKBiH, Amel je rođen za uspjeh i Amel u Pekingu za mjesec dana napada prvu svjetsku medalju u historiji olimpijskih sportova Bosne i Hercegovine!
Tehnička
obrada: cikportal.com (CIK.ba)
Piše: zmajevibih7.blogspot.com