U Minhenu su mu roditelji darovali ključeve od stana kao poklon za 18. rođendan. Od njega su tražili samo da ih ne razočara i da ne krene stranputicom, te da im jednog dana donese fakultetsku diplomu.
- Realna činjenica bila je da ja i nisam bio neki student, flaša pića mi je bila milija od knjige. Jednostavno sam više volio lumpovati nego sjediti s knjigom u ruci i učiti. Koristio sam svoje bijesno auto i dobar izgled da se promovišem po njemačkim diskotekama. Mislio sam, svijet mi je na dlanu. Ne može mi niko ništa. Zaista sam živio život punim plućima. Roditelji su me povremeno obilazili, a ja sam rijetko u Bosnu išao; ne pamtim kad sam u rodnom kraju proveo bar dva dana. Tek kad me je natjerala nevolja, u Bosnu se zaklinjem. Tu sam, konačno, našao lijek za svoje tegobe – nastavlja Damijan.
Sve je počelo prije nepunih šest godina. Nakon jedne žestoke pijanke, Damijan je završio u bolnici na ispumpavanju želuca.
- Gurali su mi sondu u želudac i ispirali me, jer sam zadobio trovanje alkoholom. A volio sam popiti više nego hljeba se najesti.
Ta “čašica” i prvi medicinski tretmani bili su presudni da se počne bistriti u mojoj glavi. Zaista sam bio odlučio da se trznem, okrenem budućnosti, roditeljima. Počeo sam mijenjati dotadašnji način življenja, bolje reći ludovanja, iz korijena.
Nažalost, bilo je kasno.
- Ni u snu nisam mogao pomisliti da mi je stradala jetra; alkohol je počeo nagrizati. Prvi simptomi bili su osip na licu. Sićušne crvene tačkice, slične bubuljicama. Ni najbolji dermatolozi, ni najskuplji losioni i kreme nisu pomagali. One su se širile, svrbile, krvarile… Vremenom su se počele spuštati prema vratu. Počele su opadati i dlake sa tijela. Dlanovi su postajali sve crveniji, bubuljice prerasle u prištiće i ubrzano su osvajale svaki dio njegovog tijela.
- Za momka, koji je sebe smatrao lafom, možete misliti kakav je to bio šok! Imao sam osjećaj da sam gubavac. Ljudi te zagledaju, mnogi su me počeli izbjegavati. Čak je i djevojka Višnja, s kojom sam bio u ozbiljnoj vezi, izbjegavala poljupce. Pravdala se da me ne povrijedi, a duboko u sebi sam znao da joj se gadim. Naravno, zahladili smo odnose.
Možda najznačajniji i najsretniji trenutak za Damijana bio je onog dana kada su dermatolozi, nemoćno slijegajući ramenima, digli ruke od dotadašnjih terapija i zatražili specijalističke preglede. Nalazi su ukazivali na akutnu insuficijenciju jetre.
- U tim trenucima već sam bio u ranama; za ljekare možda rješiv slučaj, ali za moju psihu to je bio ogroman teret. Bio sam očajan, plakao kao dijete, proklinjao dan kada sam popio prvu čašicu alkohola, od bijesa i neke muke u tim krizama razmišljao sam o najgorem.
Propisani medikamenti su, za njega, nedopoustivo sporo djelovali. Dan mu je bio godina; mjeseci vječnost. Kaže, da su možda zaustavili širenje fleka i njihov svrbež, ali ih nisu iskorijenili.
Novi šok je doživio kada je doznao da se propisana terapija preventivno preporučuje i koristi protiv edema na mozgu.
- Kako jetra nije bila u stanju da vrši prečišćavanje kao nekad, otrovne materije su dospijevale do krvotoka, trujući kompletan organizam. Tek tad sam se uhvatio za glavu, plašeći se svakog novog dana, minute… Mogao sam samo jedno jutro da se ne probudim, ili još gore, da se probudim – šlagiran. Ostatak života trebao sam provesti pijući preventivne lijekove, koji mi zapravo nisu pomagali u potpunosti, već su me štitili od infekcija, edema, potpunog otkazivanja jetrene funkcije…
Skoro šest godina, Damijan je redovno trošio lijekove i odlazio na na kontrolne preglede. Promijenio je 30-tak ljekara i isto toliko medicinskih ustanova širom Njemačke, Švicarske, Francuske… Isflekano tijelo i oštećena jetra nisu davali znake smirenja, niti pomaka.
- Jedino rješenje bila je transplantacija jetre, koja se odgađala zbog mog iznurenog organizma. Imao sam osjećaj da sam otpisan i da je samo pitanje vremena kada ću završiti sa ovozemaljskim životom, te koliko dugo će trajati moj put iz ovogpakla.
Pomogla mu dr. Šuhreta
Nije previše bio optimista kada su mu prije nešto više od dva mjeseca preporučili tretmane i terapije sarajevske dr. Šuhrete Trobradović. Na sarajevski aerodrom je sletio zamaskiran kapom i nekom, kao fol, trendovskom maramom oko vrata.
- Tretmani koji su mi vratili zdravlje, volju, pa ako hoćete i identitet trajali su neka dva mjeseca. Za to vrijeme sam pio čajeve koje mi je pripremala dr. Trobradović i mazao se njenim mineralno-enzimskim kremama. Bilo je tu još nekih, meni nepoznatih alternativnih metoda. I zaista ožiljci su se povukli. Na kontrolnim pregledima u Minhenu ljekari su se iznenadili. Dva puta su ponavljali nalaze, jer je moja jetra bila preporođena; radila je “punim kapacitetom”.
Ovoj ću ženi do kraja života biti zahvalan, jer mi je vratila identitet i mogućnost da se vratim normalnom životu. Nešto sam i naučio. Zdravlje i sreća su u urednom životu, a ne u alkoholu, lumperajkama, rasipništvu, ljepoti… – kazao nam je na kraju Damijan N.
- Iako sam ja prije svega ljekar zvanične medicine, moram reći da ta medicina nije uvijek poželjna za rješavanje ovako komplikovanih slučajeva. Kod Damijana je jetrena funkcija bila na minimumu rada, i organizam se sam nije mogao braniti ni izboriti sa navalom opasnih i smrtonosnih simptoma. Liječenju je trebalo pristupiti krajnje oprezno i nježno, da se jetra, kao jedan od važnijih, a osjetljivijih organa u ljudskom tijelu ne bi dodatno iritirala. Potpuno biljnim čajevima izvršena je blaga dezinfekcija organizma, čišćenje jetre i detoksikacija krvi. Površinske rane na koži sanirane su specijalnim kremama, a čitavom serijom alternativnih metoda, Damijanovo stanje je potpuno stabilizirano – ukratko pojašnjava doktorica Šuhreta.
Tehnička obrada: cikportal.com
(CIK.ba)