Jedne prilike dok je klanjala jedan dva rekjata tehijetul-mesdžid namaza, njeno dvoje djece se igralo ispred ulaza u džamiju, dok je stajala na kijamu, jasno je čula vrisak svoje djece, kako se udaljava ponirući u duboki kanjon.
Nije prekinula namaz. Znala je, ako joj se nije pričinilo, onda je za njenu djecu kasno. Klanjala je predajući svoje misli i strah za svoju djecu Uzvišenom Bogu.
Kad je završila namaz i predala selam, sva preplašena, izašla je pred džamiju. Ispred džamije djece više nije bilo. Očajna, zovnula ih je glasom nagevši se sa stijene, kao kad ptica ptiće ispale iz gnijezda zove; odgovora nije bilo. Kao bez duše, sudarajući se sa granama drveća i spotičući na oštro kamenje strčala je u kanjon. Pod visokom kušlatskom stijenom, pod kojom su se lomile dvije studene planinske vode, njeno dvoje djece, njena dva ptića bezbrižno su se igrali.
Sljedeće noći usnila je kako njenu djecu niz visoke litice snose meleci, strepeći hoće li ona pustiti ruke i prekinuti namaz, tada bi i oni, meleci, duhovna i nevidljiva bića, da je ona prekinula namaz i pustila ruke nizase, morali da puste ruke na kojima su nosili njezinu djecu.
MojePodrinje.com