Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. 1. 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Služio je u JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine.
U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.
“Godinu prije moglo se vidjeti da će izbiti rat. Pola ljudi bilo je za Tuđmana, pola za Miloševića. Nas Bosanaca bilo je veoma malo. Rat se mogao naslutiti i po kretanju vojske. Hrvati su zaista bili prisiljeni da se brane… Odlučili smo da napustimo JNA i da se vratimo u Bosnu. Hajro je prihvatio mjesto komandira policije u Ugljeviku dok nije vidio da su se veće grupe četnika stacionirale u Starom Ugljeviku. Kad je došao do spiska na kojem je naša porodica bila prva na listi za likvidaciju, sa dijelom policijskog naoružanja, kao legalni komandir policije, prelazi u Teočak.” (RADA MEŠIĆ, supruga)
Tada je za kapetana Hajru prvi put čuo njegov budući saborac i njegov naslijednik na mjestu komandanta teočanske brigade Dževad Avdičević Babak.
“Prvi put sam čuo za njega kada je napustio policiju u Ugljeviku uzevši tačno onu količinu oružja i municije koja je procentualno pripadala bošnjačkom narodu i s tim istim naoružanjem kao legalni komandir otvorio je policijsku stanicu u Teočaku. Tim potezom zbunio je i nas, ali i Srbe…” (Dževad Avdičević Babak)
Najveće uporište Hajrudina Mešića bilo je u Snježnici, gdje je odmah po dolasku u Teočak održao zbor građana u Osnovnoj školi objašnjavajući stanovništvu da se i Bosni sprema ono što je zadesilo Sloveniju i Hrvatsku. Kako bi što efikasnije djelovali protiv neuporedivo bolje naoružanog neprijatelja, donesena je odluka ‘da se ide u šumu’.
Krenuli su prema Nezuku, Sapni, Kalesiji… Mala grupa boraca okupljenih u Teočaku išla je od mjesta do mjesta pokušavajući osvijestiti narod da se organizira i pruži otpor agresiji.
“Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumijevanjem vojne situacije. Tako stječe i ogroman autoritet među vojnicima koji su bezpogovorno slijedili njegove namjere.” (Mirzet Hamzić, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)
Do oktobra 1992. godine, zahvaljujući djelovanjima Prve teočanske brigade, otvoren je koridor prema Kalesiji i Tuzli. Spojeni su Teočak i Sapna.
“Prema neprijatelju su postavljene snažne linije. Zvornik, Nezuk, Zaseok, Kovačevići, Zečija kosa. Spojili su se Teočak, Čaklovići, Čaira, Tusanovo brdo. Stvorena je ogromna slobodna teritorija. Imali smo liniju, mogli smo se braniti i mogli smo ići naprijed…” (RADA MEŠIĆ, supruga), prenosi heroji.ba.
Hajrudin Mešić poginuo je u plemenitoj misiji, pokušavajući otvoriti koridor prema Srebrenici i pomoći opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice koji je mjesecima umirao od gladi i granata i koji je uprkos svojim nadčovječanskim naporima očuvao veliku slobodnu teritoriju. Ljudima, koji su mjesecima apelovali, molili, pozivali upomoć svoje saborce sa drugih slobodnih teritorija Bosne i Hercegovine.
Hajrudin Mešić tražio je od komande Drugog korpusa Armije RBiH da mu da oružje i municiju za otvaranje koridora prema Srebrenici.
“Doslovno je rekao: ‘Ja više ne mogu da čekam. Narod tamo testera noge, ja ne mogu više slušati i čekati. Ja im idem pomoći…’” (RADA MEŠIĆ, supruga)
“Poslije pogibije komandanta brigada je nastavila kao da je ostao među nama. Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe.” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK, komandant 255. slavne brdske brigade “HAJRUDIN MEŠIĆ”)
“SUTRA KAD BIH IZGUBIO ŽIVOT, NE BI MI BILO ŽAO JER MISLIM DA SAM POPRILIČNO DOPRINIO DA SE ODUPREMO TOM NAŠEM AGRESORU.” (brigadni general HAJRUDIN MEŠIĆ, 1992.)
“Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost. Nakon njegove smrti Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”.
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.
U džematu Sniježnica, odakle je započeo Hajrin ratni put i mjestu gdje se nalazi njegov mezar danas je upriličen obilazak njegovog mezara i polaganje cvijeća u prisustvu velikog broja ljudi, žena, omladine i učenika škola, predstavnika političkih, vojnih, civilnih i vjerskih struktura kantona i opštine, i gostiju iz susjednih opština i mjesta.
Nakon toga je u džamiji u Sniježnici, pred džumu namaz, proučen tevhid pred dušu rahmetli kapetana Hajre.
Izvor: novi.ba