“Obično se javlja noću između ponoći i dva sata ujutro. Vrijeme je to kad svi duboko spavamo, ali uzalud. Kad se čuje krik, iz kreveta se skače. Znatiželjna sam, skupim hrabrosti pa izađem na dvorište. Sve bude tiho, a onda krik, psi polude, počnu lajati i cviljeti, vrte se ukrug kao da traže mjesto na koje bi se sakrili, a ja trčim u kuću i zaključavam vrata. Imam dojam da u mraku ima nešto, jer se brzo kreće, sad je ovdje, a onda ondje. Neki misle da je neka neobična ptica, vukovi, ili da je u pitanju drekavac, o kojemu su nam pričali naši stari”, kaže Persa.
Njihov puno godina mlađi susjed Mile potvrdio je sve njihove riječi:
“Sve je istina, i nisu oni jedini koji su to čuli. Čulo je to nas više iz sela i mogu reći da nikad takav krik nisam čuo. Toliko je bolno da imam dojam da se zemlja otvara. Ne daj Bože da se noću s tim sretnem na cesti kad se vraćam kasno kući. Mislim da bi me srce izdalo”, rekao je Mile.
“Ja ranije nikada nisam verovao u te stvari... ali pre dvije godine, bio sam u selu, i peko rakiju sa ćaletom.. i tada sam čuo te strašne krike... to je tako jezivo i strašno, da se teško može opisati.. to vam je kao krik malog deteta bebe, koju neko kolje, e tako pomislite kad to čujete, ali glas je toliko prodoran i jak, da se čuje daleko, celo selo je to čulo... šta god da je to... životinja nije sigurno”, napisao je jedan od komentatora ispod videa o “drekavcu” na YouTubeu, pod imenom Zoran Ivić.
Slično se, kako kažu, dešavalo i u Drvaru, a lovački psi nisu smjeli ući u šumu odakle su ti krikovi dolazili, od straha, iako ti isti psi kada čuju divljač, kao što je medvjed ili divlja svinja – napadaju i ne plaše se, a ovdje su se i oni uplašili. Policija je pretraživala okolinu, ali ništa nisu otkrili.
U Tomašici, vjeruje se, bit će pronađeni ostaci 17-ero djece koja su ubijena na području Prijedora. Smaknuća, ratni zločini te etničko čišćenje oko 50.000 nesrpskih stanovnika koje su počinili Jugoslovenska armija i srpska paravojska u okolini i u samom Prijedoru 1992., za zvaničnike u RS-u nikada se nisu desili. Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) navodi da je u periodu od 1991. do 1995. ubijeno ili nestalo oko 5.200 građana Prijedora, uglavnom Bošnjaka i Hrvata. Na području Prijedora još uvijek se traga se za velikim brojem žrtava, i taj broj se, prema evidencijama Instituta za nestale osobe (INO) Bosne i Hercegovine, kreće između 1.000 i 1.200.
I još se čude što ih strašni krikovi u noći bude. I oni se čude, a zemlja ispod njih samo što se od tuge i bola ne raspukne. Nedavno čitam kako je “istaknuti pripadnik udarnih jedinica Vojske RS-a” doživio nesreću kojoj su posvjedočili njegovi sinovi. Izgubio je kontrolu nad motornom testerom koja ga je bukvalno zaklala. Krv je šikljala na sve strane, a sinovi su bespomoćno posmatrali.
Pročitala sam mnogo sličnih vijesti “o njima”, mnogo “neobjašnjivih” i čudnih tragedija desilo im se i dešava se, a ja im se čudim što se oni tome čude. Zemlja vam krvlju nedužnih natopljena. Plače i zemlja, ispod vas, a vaša su srca toliko okorjela da vi to čak i ne shvatate. Ah, mene, kako bih to mogla i nazvati srcem... to nešto, što vam u grudima kuca da bi vas živima održavalo.
Koliko ste uplakane djece gledali i slušali dok ste im očeve na strijeljanje vodili, koliko ste majki bošnjačkih silovali sa odvratnim osmijehom na licu, a one bi život svoj dale u zamjenu za čast svoju, koliko ste njih sa svoje babovine otjerali, koliko ste čeda oteli iz naručja majki, koliki je broj mladića kojima ste mladost oteli, koliko ste ljubavi uništili, koliko...?
Koliko ste se vi bolnih krikova naslušali kada ste majke od djece razdvajali, muževe od njihovih voljenih hanuma, brata od sestre, i sad vam to kao nešto čudno i zastrašujuće. Neka ih, elhamdulillah, neka vam dušu od straha kidaju, jer, kidali ste i vi nekada duše bošnjačke, pa vam Gospodar sad vraća, samo je dobro dok su još uvijek krikovi u šumi, koje samo čujete. I još se nešto kao čudite...