 |
| Spavaju pod šatorima u parkovima |
Samo, sa podučja općine Zvornik iz okoline Jusića u proteklim sedmicama otišlo je nekoliko porodica u Francusku.
Ovi ljudi zbog nezaposlenosti i neimaštine su izmanipulisani. Odnosno, razni prevaranti im obećavaju dobijanje azila u Francuskoj (i drugim Zapadno Evropskim zemljama ), a jadni ljudi tim prevarantima plaćaju velike sume novca.
Mi znamo da narod nema puno para, pa do novca dođe tako što proda krave i ovce od kojih živi, ili digne kredit, a neko mu iz rodbine bude žirant i sl.
Nakon odlaska u Francusku slijedi prijava za azil, koju će nakon određenog perioda odbiti državni organi Francuske jer po pravilima Evropske unije građani BiH ne mogu dobiti azil u zemljama EU.
Slijedi boravak u imigracionim centrima, koji su često neuslovni, naši ljudi su po Francuskoj spavali u šatorskim naseljima, često bez higijenskih uslova, a potom je slijedio težak povratak u BiH.
Nakon dobijanja odbijenice. naši ljudi se vraćaju svojim kućama, sa oko 5000 € manje u džepu, a potom moraju vraćati kredit, ili nemaju više krava, traktora, ovaca ili nečeg drugog što su prodali.
Dragi Podrinjci, ne nasjedajte na lažna obećanja o boljem životu, sva priča je prevara da vam uzmu novac.
Evo jedne ispovijesti Podrinjca koju je dao Oslobođenju:
"Poniženja u Francuskoj
Zajedno sa suprugom i dvoje maloljetne djece, Enes Mehmedović iz Zvornika odlučio je prije nekoliko mjeseci otputovati u Francusku u nadi da će dobiti azil, te započeti bolji život u ovoj zemlji.
No, osim što nije dobio azil, Mehmedović, ali i drugi građani naše zemlje, suočavaju su se sa mnogobrojnim problemima. Ovaj Zvorničanin je za naš list odlučio progovoriti o patnjama kroz koje prolaze desetine porodica iz Bosne i Hercegovine koje su stigle u Francusku u nadi da će dobiti azil.
"Trenutna situacija za azilante u Francuskoj je grozna. Uslovi u kojima se živi također su grozni. To azilanti neće ili ne smiju javno da iznesu. Bosanci koji trenutno dolaze moraju sedam dana da spavaju u parku Perrache, najpoznatijem dijelu Lyona, jer nemaju smještaj. Dok im se ne nađe smještaj, spavaju na travi po kiši", govori na početku razgovora za naš list Mehmedović.
On je tokom agresije i etničkog čišćenja Podrinja iz Zvornika protjeran 1992. Od tada živi u tuzlanskom naselju Simin Han. Težak život, glad i neimaština prije nekoliko mjesecu su ga natjerali da ode u Lyon.
"Ovdje ima pedesetak porodica iz naše zemlje, mahom iz Kalesija, Zvornika i Sapne. Također, ima ljudi iz Srbije i Albanije. Ja sam ovdje već četiri mjeseca i koliko znam azil još niko nije dobio. Svaki dan dolaze nove porodice. Ja svima poručujem da ne dolaze", kazao je Mehmedović i objasnio zašto:
"Imamo krov nad glavom, ali su hoteli puni žohara i miševa. Po hranu idemo kao i 1993. godine u Tuzli, samo što niko ne puca po nama. Redovi su dugi stotine metara, a sa kanticom u ruci čekamo u redu i po sat. Guramo se u redu za mrkvu i kus-kus u restoranu Vojska spasa. Tako ga zovemo na bosanskom.""